"Sve se promijenilo s potpisom" jadikovala je moja frendica Barbara, ispijajući kavu i kontrolirajući suze da ne poteku pred prepunim kafićem.

Zamislila sam se. Često bih i sama izrekla to, upozoravajući prijateljice da ne požuruju sa udajom, no više u šaljivom, nego alarmantnom tonu. No sve sam više uvjerenija kako to nije samo naša feministička pošalica, već činjenično stanje. Moj slučaj nije nimalo bizaran kao Barbarin. Nemam muškarca koji je nakon 5 godina idealne veze, jednim potpisom postao monstruozni muž koji neprestano vrijeđa, prijeti, zahtjeva, ponižava, lumpuje i sve rijeđe dolazi kući, u naručje svojoj ljepšoj i uspješnijoj polovici koja mu omogučava tako lagodan život. Ja imam dobar brak, ali ipak primjećujem da su izvjesne promjene u ponašanju i odnosu uslijedile nakon tog naizgled bezazlenog potpisa. Manje zajedničkih izlazaka, putovanja, razumijevanja, nježnosti i poklona, manje cvijeća i naravno sexa, a opet više nereda, prljavih gača(na mjestima gdje im nije mjesto), svađa, bijesa i mržnje, a opet i ljubavi.

Nakon naše posljednje svađe, dugo sam razmišljala i pokušala dokučiti, kako li je moguće da dvije toliko zaljubljene osobe (koje već nakon poludnevnog rastanka, međusobno jecaju i tepaju u maratonskim telefonskim razgovorima, nestrpljivo iščekujući trenutak susreta) mogu se u trenucima bijesa počašćivati tako gadnim i teškim riječima, jednako bolnim i onom kojem su upučene i onom koji ih je uputio. Da li je i to sastavni dio ljubavi? Da li je to potrebita doza adrenalina koja nas liječi od dosadne bolesti, zvane monotonija ili još jedno iskušenje ljubavi? Ponekad mi se čini da tim potpisom kojim bi se trebali obavezati na vječnu ljubav, umjesto saveza s voljenom osobom stvaramo savez s đavolom.

Svijesna sam, da u 99 % situacija, ja sam ta koja je inicijator svađa( uvijek s dobrim razlogom), premda ne volim svađe i nikad nisam bila svadljiv tip. Dino je probudio to zlo u meni. Dino nikad ne započinje svađu, ponekad tek iskazuje ljutnju kroz višesatnu šutnju ili neprisustvo(uglavnom bez nekog razloga). A onda smo mi žene, te kučke koje svojom histerijom i potrebom za (po njima nepotrebnom) svađom uništavamo muškarce, tjerajući ih od sebe i razarajući brak. Voljela bih, da kao oni na nepravdu mogu odreagirati šutnjom ili jednostavno se ne pojaviti kući. Ali ne mogu. Šutnja me izjeda, a kući me osim muža, čeka i Leone. I zato vičem. Pokušala bih ja biti i tiša, ali muškarci su takvi i jednostavno ne čuju ono što ne žele čuti.

Neki dan je moj dobar prijatelj podjelio samnom novodonešenu odluku, da se nikad ne oženi.

"zašto?" pitala sam, unapred znajući odgovor.

"ne želim biti žrtva ničije prevare" rekao je ozbiljno.

"ako pod riječ žrtva podrazumijevaš da te kod kuće dočekuje čisto, skuhano, opeglano i ponuđeno, onda ok. U svakom slučaju, smatram da je to dobra odluka. Učiniti ćeš uslugu jednom nevinom ženskom biću"

Nije mi jasno kako muškarci još nisu shvatili da uopće nemaju razloga užasavati se braka, jer jedine prevarene u toj obostrano sklopljenoj zajednici smo upravo mi žene. I otuda toliki bijes i histerija kod nas žena jer prekasno shvatimo kako smo se zajebale.