"Sve se promijenilo s potpisom" jadikovala je moja frendica Barbara, ispijajući kavu i kontrolirajući suze da ne poteku pred prepunim kafićem.

Zamislila sam se. Često bih i sama izrekla to, upozoravajući prijateljice da ne požuruju sa udajom, no više u šaljivom, nego alarmantnom tonu. No sve sam više uvjerenija kako to nije samo naša feministička pošalica, već činjenično stanje. Moj slučaj nije nimalo bizaran kao Barbarin. Nemam muškarca koji je nakon 5 godina idealne veze, jednim potpisom postao monstruozni muž koji neprestano vrijeđa, prijeti, zahtjeva, ponižava, lumpuje i sve rijeđe dolazi kući, u naručje svojoj ljepšoj i uspješnijoj polovici koja mu omogučava tako lagodan život. Ja imam dobar brak, ali ipak primjećujem da su izvjesne promjene u ponašanju i odnosu uslijedile nakon tog naizgled bezazlenog potpisa. Manje zajedničkih izlazaka, putovanja, razumijevanja, nježnosti i poklona, manje cvijeća i naravno sexa, a opet više nereda, prljavih gača(na mjestima gdje im nije mjesto), svađa, bijesa i mržnje, a opet i ljubavi.

Nakon naše posljednje svađe, dugo sam razmišljala i pokušala dokučiti, kako li je moguće da dvije toliko zaljubljene osobe (koje već nakon poludnevnog rastanka, međusobno jecaju i tepaju u maratonskim telefonskim razgovorima, nestrpljivo iščekujući trenutak susreta) mogu se u trenucima bijesa počašćivati tako gadnim i teškim riječima, jednako bolnim i onom kojem su upučene i onom koji ih je uputio. Da li je i to sastavni dio ljubavi? Da li je to potrebita doza adrenalina koja nas liječi od dosadne bolesti, zvane monotonija ili još jedno iskušenje ljubavi? Ponekad mi se čini da tim potpisom kojim bi se trebali obavezati na vječnu ljubav, umjesto saveza s voljenom osobom stvaramo savez s đavolom.

Svijesna sam, da u 99 % situacija, ja sam ta koja je inicijator svađa( uvijek s dobrim razlogom), premda ne volim svađe i nikad nisam bila svadljiv tip. Dino je probudio to zlo u meni. Dino nikad ne započinje svađu, ponekad tek iskazuje ljutnju kroz višesatnu šutnju ili neprisustvo(uglavnom bez nekog razloga). A onda smo mi žene, te kučke koje svojom histerijom i potrebom za (po njima nepotrebnom) svađom uništavamo muškarce, tjerajući ih od sebe i razarajući brak. Voljela bih, da kao oni na nepravdu mogu odreagirati šutnjom ili jednostavno se ne pojaviti kući. Ali ne mogu. Šutnja me izjeda, a kući me osim muža, čeka i Leone. I zato vičem. Pokušala bih ja biti i tiša, ali muškarci su takvi i jednostavno ne čuju ono što ne žele čuti.

Neki dan je moj dobar prijatelj podjelio samnom novodonešenu odluku, da se nikad ne oženi.

"zašto?" pitala sam, unapred znajući odgovor.

"ne želim biti žrtva ničije prevare" rekao je ozbiljno.

"ako pod riječ žrtva podrazumijevaš da te kod kuće dočekuje čisto, skuhano, opeglano i ponuđeno, onda ok. U svakom slučaju, smatram da je to dobra odluka. Učiniti ćeš uslugu jednom nevinom ženskom biću"

Nije mi jasno kako muškarci još nisu shvatili da uopće nemaju razloga užasavati se braka, jer jedine prevarene u toj obostrano sklopljenoj zajednici smo upravo mi žene. I otuda toliki bijes i histerija kod nas žena jer prekasno shvatimo kako smo se zajebale.

Moj najbolji frend Vlatko, koji redovito prati i pljuje moje postove upravo me nazvao i poručio da je ovaj prethodni post uvjerljivo najgljuplji do sada i da nikako ne shvača koja je zapravo poanta priče. I stvarno, čitajući post shvatila sam, da sam očito greškom izbrisala dobar dio teksta, pa je priča izgubila svaki smisao. (oprosti mi Vlatkiću, na jednom takvom propustu)     

Zato bih voljela napomenuti, kako ne bi došlo do zabune i moje riječi ne bi bile krivo protumačene( a čini se da već jesu, s obzirom na neke komentare), da bezobzira na moje pomalo neuobičajno saznanje o tome da sam bila prevarena, ja zaista nisam bijesna, niti u mom srcu postoji mržnja. ( iz savim sebičnih razloga, ne mrzim ni ljude, koji su mi učinili malo više zla, od jedne beznačajne prevare). Čak naprotiv, Igora i mene veže jedno divno prijateljstvo. I kao što je jedna čitateljica prokomentirala, bijesna sam jedino na novinarske lešinare, koji iako su znali pravu istinu, odlučili su iskoristiti moje ime u malo drugačijem kontekstu. I naravno bijesna sam na sebe, što nisam bila dovoljno hrabra i snažna, da uprkos trudnoći, podignem tužbu i natjeram ih da plate. Ali sada je prekasno i nemam ništa od živciranja i istjerivanja pravde. Za večinu, ja ću zauvijek biti fufa sa dinamovih bakanalija, a tek rijetki znat će ili prihvatiti pravu istinu. No to sad nije ni bitno. Sasvim mi je nevažno što me zlonamjernici i kompleksaši nazivaju kurvom. Možda zato što ja ne osuđujem kurve, niti sudionice bakanalija. Ipak svi smo mi različiti. Nekima je dovoljan jedan penis, drugima nije ni pet odjednom. A tko nam može garantirati da je ona s jednim, ispravniji čovjek nego ta druga s pet. Ja sam se u više situacija uvjerila da su baš ti "moralni izrodi" požrtvovaniji i odaniji prijatelji i ljudi, nego svi ti "moralisti" i "sveci" kojima obiluje naša nacija.

Toliko od mene za danas. Pusa svima.

Prošlo je više od tjedan dana,a od mene ni riječi. Prolaze mi dani, a nisam ni svjesna njihove prolaznosti. Gdje sam bila? šta sam radila? Nemam odgovora. Jedino što znam da danima nisam stigla oprati svoju premasnu kosu. Gdje je nestala ona djevojka, koja još do prije par godina nije znala izaći u trgovinu, a da ne obuje štikle i stavi make up. Ponekad mi nedostaje ta stara ja. Pogotovo u ovakvim danima, kada se pogledam u ogledalo i primjetim izrast od dva centimetara, i pramen sijedih lasi koje još više dolaze do izražaja na mojoj neopranoj kosi, potom moje nepočupane obrve i blijedunjavo lice. I onda me hvata lagana depresija. Kako li sam si dopustila da se tako zapustim. Uvijek sam se čudila ženama koje bi permanentno kukale zbog lošeg braka i nezainteresiranosti muškarca, a činilo se da ništa ne poduzimaju po tom pitanju. Nekoliko kila višak, bez šminke, frizure, potpuno nezadovoljne sobom i svojim životom.

"pa žene, trgnite se. Odite kod frizera, ne masažu ili započnite s nekom tjelovježbom, i osjećat ćete se bolje i poželjnije muškom rodu" mislila sam naivno.

Sada ih razumijem. Ja za razliku od njih mnogih imam financijskih mogučnosti da si priuštim i frizuru i masažu... pa čak i slobodno vrijeme. Uvijek mogu naći i platiti dadilju da mi čuva kikića i ženu da mi pospremi kuću. I u čemu je onda problem? Ali ni to mi nije neko riješenje. Opet osjećam nezadovoljstvo i grižnju savjesti ako to činim . Osjećam se kao loša majka i žena.

" Žena mora biti uz svoje dijete, ako već ima te mogučnosti." pomislim, svaki put kada se razdvojim od Leonea na nekoliko sati

A opet, kada baš cijeli dan provedem sama s njim, hvata me umor i nervoza, žudim za knjigom, kinom ili kazalištem... ili bar toplom kupkom.

U srijedu sam, nakon dugo vremena, svratila kod frizera, kako bih se to veče, na reviji moje Nataše Kos, pojavila  prihvatljivog izgleda. I stolac do mene, sjedi i fenira se neka vrlo dotjerana djevojka, privlačnog izgleda i promatra me. Osjećam njen skenirajući pogled na svakom centimetru svoga tijela. Već dobro poznajem taj pogled i znam šta misli. Ljudi često tako promatraju, nas javne osobe i ja mrzim to. Gleda kako sam obučena, imam li skupu torbu i kakve su mi grudi. Onda pogleda sebe, radi što vjernije usporedbe i misli si: "pa ja stvarno ne znam što itko vidi u toj Nives, ja sam puno bolja". Ljute me ponekad i opterečuju ta ljudska očekivanja. Ako si poznat, moraš imat dobar ten , friško izfeniranu kosu, firmiranu garderobu i skupocijeni nakit... i naravno uvijek osmijeh na licu.

Susreće nam se pogled i ja joj se nasmiješim. I ona mi zbunjena, sramežljivo uzvraća osmijeh.

"znaš, maknula bih taj oštečeni lak sa noktiju, ali nemam fucking aceton u kući, a moj mozak već danima vješto odbija informaciju da ga treba kupiti" šalim se na račun svojih neurednih noktiju, dajući joj do znanja kako sam svijesna njenog višeminutnog pogleda u tom smjeru.

"joj oprosti, ali nisam gledala..." zbunjena je, " mislim pogledala sam, ali ne zlonamjerno"

Napokon skreće pogled s mog lika i usredotočuje se na svoju frizuru i ja nastavljam u miru prelistavat štampu.

Izlazeći iz frizerskog salona, ponovno ju susrečem. Ona me pomalo panično zaustavlja:

"oprosti Nives, ali stvarno je ispalo glupo, tako mi je neugodno. Mislim ni moji nokti do prije par sati nisu bili ništa bolji ali sam bila na manikuri"

"ma joj, nemaš mi se razloga ispričavati"

"ma moram. mogu te počastiti s kavom. molim te"

Malo sam zbunjena. Nisam navikla da me nepoznati ljudi pozivaju na kavu, pogotovo ne žene. Pitam se da nije možda lezba i da sam možda krivo procijenila motive njenog gledanja. Pokušavam se izvući, ali ona kao da naslučuje moje primisli nastavlja.

"stvarno bih te željela upoznati. Znaš imale smo zajedničkog bivšeg dečka. Mislim, ostavio me zbog tebe"

"ma kojeg?" još sam zbunjenija, ne pamtim da sam ikad bila razlog nečijeg prekidanja.

"igora"

Pola sata kasnije, sjedimo na kavi i veselo časkamo.

"ja se zaista ne sjećam da je Igor imao nekoga kada smo se upoznali"

" a vjerojatno me i nije doživljavao ozbiljno, pa ti nije imao potrebu spomenuti to. Ali ja sam se fakat zaljubila i mrzila te. I zato sam te onako promatrala. " šaljivo će.

"znam. i vjerojatno si shvatila da dečko ima ozbiljan poremećaj vida" nastavljam u istom tonu.

"ma pokušala sam se utješiti , ali neuspješno.Znaš kako mi je bilo kada mi je rekao za tebe i to još, bez imalo takta pričao mi o tebi kako si divna i kako se nikada nije tako osjećao... kao da sam mu prijatelj... e to boli "

"gle draga, mislim da bi ti trebalo biti utješno to, što je i mene prevario, a ja sam za razliku od tebe, saznala za to iz novina. I onda još ja ispala drolja. Eee koji je to bio kroše"

"ma lažeš. nemoguće. s kim ?",

" sjećaš se dinamovih orgija i one playbojeve zečice. E pa Igor i ja smo bili u vezi kada se to odvijalo. Što je najgore malu Maju je upoznao na proglašenju nacionalne playbojeve zečice. Ona je smatrala da sam joj nepravedno preuzela titulu, pa je ona meni kratkotrajno preuzela frajera dok sam ja branila boje naše zemlje u dalekom Los Angelesu."

"koji gad"

"ma nije. Igor je super dečko, ali je tada još bio balavac, a moja je greška što sam mu slijepo vjerovala. Kada se sjetim, kakvi su me frajeri opsjedali, a ja glupača odlučila biti dobra i vjerna, iskreno vjerujući da je i on takav i da je to što smo imali shvačao ozbiljno. Sreća u nesreći je da sam za to saznala tek godinu dana poslije. Već sam bila zaručena s Dinom i Igor je bio prošlost. Ipak nije mi bilo svejedno. Pitaš se koliko si puta tako prevaren, a da ni ne slutiš i možeš li uopće od mužjaka očekivati vjernost."

Zadovoljna sam se vratila kući. Sa opranom, izfeniranom kosom opet sam se osjećala kao žena. Privlačna debela žena.( Kupila sam aceton i dovela nokte u red.) Leoneu nisam previše nedostajala, čak dapače odgovara mu povremeno moja odsutnost. Očito još jedino ja moram prihvatiti činjenicu da mojem sinu nisam neophodna baš svaki trenutak i da neću biti nimalo lošija majka ako malo češće ispijam kavu sa prijateljicama(ili slučajnim prolaznicama) i malo poradim na svojem izgledu. A i Dino će biti zadovoljniji.

U posljednje vrijeme, kako sazrijevam, a ponajviše zbog moje djece, možda malo više obračam pozornost na to što ljudi misle o meni te često razmišljam o predrasudama. No najčešće iz pomalo sebičnog aspekta, u kojem je cijeli svijet protiv mene. Ja, ja i samo ja... Ja sam sirota mala, neshvačena Pepeljuga, a ostatak svijeta je "zločesta mačeha". A onda, čitajući komentare na moj posljednji post, prisjetila sam se da nisam sama, bar kad su predrasude u pitanju. Niti sam ja jedina žrtva, niti se mogu pohvaliti da i sama ponekad ne robujem njima. Npr. jedna od mojih predrasuda bila je da su bloggeri dosadni, nezadovoljni, iskompleksirani besposličari ili pak neki perverznjaci.

" Nabavite si život" govorila bih, kada bi mi moja dvanaestogodišnja sestra( frikuša za internet) spomenula kako me je netko ocrnio u svome blogu.

A onda me je ekipa Blogbustera nagovorila da se i sama okušam u tome i uđem u taj jedan novi, meni nepoznat svijet.

"Zašto ne. Ja obožavam pisati" pomislila sam.

"ja baš ne bih na tvome mjestu." upozoravala me seka, "znaš baš sam čitala da je neki dečko spomenuo, kako ti to ne bi bio baš pametan potez, jer i nisi baš inteligentna, a i ljudi te ne vole, pa ćeš dobivat grozne komentare"

Moram priznati da sam se užasavala te mogučnosti, ali znatiželja je bila jača.

I sada sam tu... jedna od vas...

Uhodavajući se u ovu novu ulogu, svako svoje slobodno vrijeme skoknem na blog nekog od vas, u cilju da bolje upoznam svoje komentatore i pronađem inspiraciju za neku narednu priču.

I shvatila sam koliko sam bila u zabludi. Na samo da bloggeri imaju život i imaju šta za reći nego nam daju nadu i vračaju vjeru u ljude. Možda sam ja malo previše emotivna, kako sam u drugom stanju, pa baljezgam gluposti i pretjerujem, no u posljednje vrijeme samo slušam o nekim ružnima stvarima. Koliki god se trudila izbjegavati vijesti iz crne kronike, svako malo dočujem za neki novi slučaj: ubojstva, iživljavanja na ljudima ili životinjama... i hvata me jeza. I onda shvatim da na ovoj planeti, gdje smo svi okrenuti sebi i zgrtanju materijalnih dobara, gdje okrečemo leđa ljudskoj patnji i bježimo, kao da je riječ o nekoj smrtonosnoj, prenosivoj bolesti, ima mjesto gdje smo svi jednaki, gdje ljudi slušaju, razumiju ili se bar trude razumijeti, pružaju šansu i neku toplu riječ... mjesto koje stvara osjećaj pripadnosti... mjesto gdje su svi jedna velika obitelj...I to je najveća ljepota bloga. 

Danas nisam baš riječita  pa toliko od mene. Puko me valjda neki trenutak istine (ili patetike) , pa osjetih potrebu to podijeliti s vama. pusa

Deset godina u showbiznisu bilo je dovoljno da se uvjerim kako informacije koje nam svakodnevno serviraju mediji i nisu baš najvjerodostojnije. Načitala sam se zaista svačega: od nekih apokrifnih pričica do totalnih izmišljotina gdje se zapitaš, odakle ti ljudi crpe ideje i nisu li možda fulali profesiju.(možda da se jave u Ava produkciju. S obzirom na trenutno veliki interes za sapunicama, vjerujem da su scenaristi uvijek dobrodošli, jer zašto kopirati Parsonsa uz takvu maštu naših zemljaka)

Još pri začetku Dinine i moje veze postala sam svjesna kako se novinari iz nekog razloga svojski trude da nas rastave. ne znam jeli razlog tome moja nesimpatičnost ili im Dino baš nije bio po volji ili su pak žudili za još jednom pričom koja bi taj tjedan punila novinske stupce. Nerijetko bi me zvali novinari, sa tobože provjerenim informacijama o tome kako je Dino viđen s ovom i onom, ostavlja me zbog neke manekenke ili se pak paralelno "viđa" sa poznatom voditeljicom... Sve to isto, možda i gore proživljavao je i Dino, samo što za razliku od njega, ja sam kućni tip, pa me on uvijek držao na oku. S vremenom smo oboje oguglali na te stvari i prihvatili to kao našu realnost.

No, da napokon krenem s pričom. Baš na Veliki petak, vratila mi se Nataša iz Dubaija, Dino je preuzeo kikića odvevši ga u šetnju i ja sam odlučila nakon 3 dana permanentnog boravka u zatvorenom malo riskirati, izaći i udahnuti svježeg zraka (što mi baš nije preporučljivo zbog alergije i astme koje mi onemogućavaju disanje).

Sjele smo u obližnji kafić, uživale u kavi i prekrasnom danu razmjenjujući dojmove iz proteklih dana (ona ove ljepše, ja one ružnije). Taman smo konstatirale kako je život lijep usprkos svim nedaćama, kadli mi je zazvonio mob.

"dobro jutro, ovdje novinarka Jutarnjeg lista, imate li minutu"

"imam minutu" naglo mijenjam boju glasa, naglašavajući riječ minutu ( u posljednje vrijeme novinari me opako iritiraju, jer znam da uglavnom ne zovu s nekim dobrom)

"joj, oprostite na smetnji, ali imamo pitanje za vas. hm... znate tema je malo delikatna"

"pa onda pitajte" još sam nervoznija. Njeno okolišanje daje mi do znanja da svakako ne zove s nekim dobrom.

"imamo informaciju da ste unajmili detektiva da prati Dinu"

"imate krivu informaciju" odgovaram, razmišljajući kako već duže vrijeme nisam čula gluplju stvar. Ako nekome zaista nije potreban detektiv, to sam sigurno ja. Uz tolike špijune i zlobnike po gradu koji jedva čekaju da mi takvo što nabiju na nas, detektivske usluge mi stvarno nisu potrebne.

"ali mi imamo fotografije" uporna je novinarka

"a da? a kakve to točno fotografije? Možda gdje ja unajmljujem detektiva?"

"ma ne, ne. Dinine fotografije sa još nekim" slijedi njeno hihotanje, pa potom nastavlja" slikao ih je taj detektiv"

"pa baš lijepo. Jedva čekam da ih objavite" završavam razgovor.

Kao što sam i rekla bio je to sasvim uobičajan razgovor i razum mi je govorio da bih ga trebala ignorirati i potpuno izbiti iz glave, ali nešto mi nije davalo mira. Mučio me neki nelagodan osijećaj. Kao da mi je utroba puna staklenih krhotina. Više me nije zadovoljavao prekrasan dan, niti sam se mogla skoncentrirati na razgovor s Natašom.

"Nives, jesi li dobro?" napokon je zabrinuto upitala Nataša.

"aha" jedva sam izustila. Nisam bila dobro. Bolovi u trbuhu postali su nepodnošljivi. Nije da sam sumnjala u Dinu već me mučilo to bezobzirno hihotanje novinarke.

Iznenada sam se sjetila i nazvala svoju frendicu(jednu od onih poštenih novinarki, koja ne gradi karijeru na izmišljotinama i tuđoj nesreći) koja radi u EPH-a i zamolila ju da izvidi situaciju. Već nekoliko minuta poslije imala sam informaciju kako ne postoje nikakve fotografije(kao što sam i pretpostavljala). Novinarka je blefirala kako bi eventualno dobila neku priču.

Ipak, nisam bila nimalo mirnija. Bilo mi je još gore. Nisam mogla disati a fucking inhalator zaboravila sam kod kuće.

Autosugestivno pokušavala sam se smiriti znajući da bi panika i stres mogli biti kobni za mene i dijete jer potenciraju astmatične napadaje. Zamolila sam Natašu da ode po inahalator i dok je ona panično jurila prema mome stanu, razmišljala sam o toj novinarki i njenoj neprofesionalnosti. Kako svim tim intelektualcima, fakultetski obrazovanim ljudima koji se neprestano busaju u prsa svojim diplomama i podcijenjuju nas "manje pametne" padne na pamet takvo što. Zar ih nitko nije učio kako su žene u trudnoći u jednom drugačijem, osjetljivijem razdoblju i kako bi, za dobrobit djeteta, trebale biti oslobođene svakog stresa. Zar im nije palo na pamet, da bi možda neka žena, nježnijeg karaktera mogla izgubiti dijete zbog jedne takve neslane šale. Vjerojatno i znaju, samo ih nije briga, zaključila sam prisjetivši se njenog hihotanja. Čak, dapače bili bi sretni jer bi imali još jednu priču. "Nives izgubila dijete"- priča za naslovnicu. A onda bi zlobnici raspravljali kako to vjerojatno i zaslužujem jer sam ovakva i onakva i samo moje postojanje vrijeđa njihove "moralne vrijednosti".

Da skratim priču, taj dan sam provela u bolnici. Na sreću ili nečiju nesreću i dijete i ja smo u redu. Malo su mi pojačali doze lijekova ali bar nije bilo potrebe za hospitalizacijom. Još uvijek sam bijesna i tužna, ali odavno je iščeznuo onaj Don Quixotski sindrom u meni i nemam više ni snage ni volje za borbu s medijima. Jer moja Istina uvijek će biti mala i nebitna, dok njihove laži postaju Istina. Jer za nas, malograđanstvo postoji samo jedna istina, a to je ona objavljena na papiru, crno na bijelom.